Da su se dubrovački franjevci odavno bavili glazbom potvrđuje i početak antifone „O sapientia” koju je fra Luka iz Dubrovnika još 1575. u Veneciji izvezao svilom.
Glazbeni arhiv i zbirka muzikalija samostana Male braće jedna je od većih i važnijih glazbenih zbirki u Hrvatskoj. Poznata je na međunarodnoj razini, a mnogi podatci o njoj, zahvaljujući intenzivnim istraživanjima posljednjih nekoliko desetljeća, također su javno dostupni.
„O njezinu najstarijem sloju svjedoči sačuvan niz od 33 kodeksa i njihovih fragmenata koji se čuvaju u samostanskoj knjižnici ili su izloženi u samostanskom muzeju. Među njima je sedam fragmenata u neumatskoj notaciji različitog pisma provenijencije (beneventanska, sanktgalenska, i dr.), za sada datiranih od 10. do 13. stoljeće. Među 26 kodeksa pisanih u kvadratnoj notaciji ima antifonala, graduala, kyriala, psalterija i drugih tipova koralnih knjiga, nastankom datiranih pretežno u 14.-16. stoljeće, ali ih ima i iz 17.-18. stoljeća. Međutim, prema nekim svjedočanstvima najljepši su stari primjerci propali u požaru i potresu 1667.
Arhivski podatci upućuju na to da su već potkraj 14. stoljeća u Dubrovniku postojale četvore orgulje, od kojih su jedne bile smještene u franjevačkoj crkvi (prvi spomen iz 1440.). Za razdoblje 1467-83. zabilježeno je da je službu orguljaša u franjevaca, katedrali i crkvi sv. Vlaha obavljao Slovenac Franciscus de Pavonibus (koji je u godini 1467. podučavao, uz ostale, u orguljanju osmoricu franjevaca). Nakon potresa, između 1688. i 1716., venecijanski orguljar Carlo Beni sagradio je nove orgulje, čije kućište postoji još i danas.
Vrlo je zanimljivo da se „prva zajamčena vijest o izvedbi jednog crkvenog prikazanja u Dubrovniku” odnosi na franjevačku crkvu 0 Božiću 1537: radi se o djelu Od poroda Jezusom hrvatskog književnika i benediktinca Mavra Vetranovića, ranije pripisivanu Marinu Držiću.
Što se franjevaca glazbenika tiče, sva je njihova dotadašnja skladateljska produkcija nestala u potresu i požaru 1667. i sve što je o njima poznato nalazi se u sekundarnoj dokumentaciji. Stručna literatura navodi za razdoblje od kraja 15. stoljeća do početka 19. stoljeća niz od čak 35 franjevačkih glazbenika djelatnih u samostanu. U15. stoljeću to su bili Šimun iz Dubrovnika; u 16. stoljeću Iluminat iz Bosne, Antun Tudrović, Emanuel Zlatarić, GabrijelTempančić, Marko iz Dubrovnika, Tadej iz Dubrovnika, Ludovik iz Dubrovnika, Klement Vinturić, Šimun iz Dubrovnika, Ambrozije Ungarus, Klement iz Broca; u 17. stoljeću Humilis iz Dubrovnika, Marin Florij, Vinko Dakić iz Konavala, Bonifacije Cerva-Crijević, Ludovik Lalos iz Cavtata, Frano Gučetić-Dragojević zvan Paprica, Ambroz iz Cavtata, Benedikt iz Dubrovnika, Albert iz Rijeke, Aleksandar iz Omble; u 18. stoljeću VitalAndrijašević, Ludovik Kazilari, Marijan iz Konavala, Sankto iz Konavala, Benedikt Salatić, Aleksandar iz Dubrovnika, Adrijan iz Sinja, Pacifik Tvrdiša, Arkanđeo Radić; na prijelazu u 19. stoljeće Benin Mitrović, Ladislav Šišić, Bernardin Vujčić i Vicko Jakovljević. Iz dokumentacije proizlazi da su većina spomenutih glazbenika bili izvoditelji praktičari, tj. orguljaši ili pjevači, a tek je za manji dio navedeno da su bili i skladatelji. Čini se da je koncem 18. stoljeća postojala dobra suradnja između franjevaca i orkestra dubrovačke Kneževe kapele, jer je zabilježeno da su franjevci sudjelovali kao pjevači u svečanim izvedbama misa u katedrali i u crkvi sv. Vlaha, a da su glazbenici-skladatelji Kapele poput Marina Santora i Tomasa Restija “skladali glazbu za potrebe kora … franjevačke crkve, osobito na tekstove iz bogoslužja svetoga Franje”.
Sadašnja aproksimativna procjena glazbene zbirke barata s oko 8.000 sačuvanih glazbenih jedinica što predstavlja oko 85% sačuvane starije glazbe Dubrovniku, oko 40% sačuvane glazbe u hrvatskim franjevačkim samostanima i oko 13% ukupno sačuvane glazbe u svim hrvatskim arhivima i zbirkama.
Glazbeni arhiv Male braće vrlo je složen fond i atipičan za ostale franjevačke zbirke svih provincija u Hrvatskoj. U sadašnjem ga je obliku (osim manjih dodataka) oformio lokalni franjevac Ivan Evanđelist (Vanđo) Kuzmić (1807.-80.), prirodoslovac, ljekarnik, povjesničar i dugogodišnji orguljaš samostanske crkve. (…) Glazbeni fond potječe od više od 1800 skladatelja, medu kojima je samo 240 hrvatskih autora. Od ukupnog broja oko 1/3 odnosi se na crkvenu glazbu, a 2/3 pripadaju svjetovnoj glazbi. Fond sadržava ukupno oko 1700 rukopisnih jedinica nastalih prije 1820. te oko 320 ranih tiskovina, među kojima su 64 dosad u svijetu neregistrirane jedinice, dakle svjetska unikatna izdanja već poznatih djela. Među njima su i rane tiskovine autora kao što su D. Cimarosa, Ch. W. Gluck, F.J. Haydn, W. A. Mozart, G. Paisiello, I. Pleyel i drugih, a objavljene su u Austriji, Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Rusiji i Švicarskoj. Rane tiskovine čuvaju najvećim dijelom instrumentalnu glazbu (gotovo 90%). Što se oko 1700 rukopisnih jedinica tiče, i tu preteže instrumentalna glazba s oko 70%, a crkvene je oko 30%. Naznaku prethodnog vlasništva sadrži trećina jedinica (više od 530 muzikalija), od čega više od polovice čine fondovi četiriju dubrovačkih patricijskih obitelji – Gozze-Gučetić, Colombo, Natali i Ragnina. Drugi dio čine zbirke trojice franjevaca glazbenika (Bonaventura d’Adrianopoli, Ignacije iz Korčule, Ladislav Šišić) i 54 drugih, pretežno dubrovačkih vlasnika-ljubitelja glazbe. Posebno je zanimljiv onaj dio starijeg rukopisnog fonda koji čuva opernu glazbu. Radi se 0 nizu uvertira (24) i vokalno-instrumentalnih brojeva iz 63 opere dvadesetorice skladatelja 18. i ranog 19. stoljeća (među njima su D. Cimarosa, Ch.W. Gluck, A.E.M. Gretry, J. Haydn, W.A. Mozart, G. Paisiello, idr.). Većina je među njima (39) izvedena u venecijanskim kazalištima S. Benedetto, S. Samude, S. Moise i La Fenice, ali ih ima i iz napuljskog Teatro dei Florentini, genovskog Teatro S.Agostino (vjerojatno), rimskog Teatro L’Argentina i neidentificiranog bolonjskog kazališta.
U taj dragocjeni fond čijim je očuvanjem spašena od zaborava i/ili uništenja glazbena baština starog Dubrovnika pripada i oko 200 djela skladatelja djelatnih u posljednjem razdoblju Dubrovačke Republike. Među njima se posebno ističe gotovo cjelokupni opus obitelji Sorkočević-Sorgo, tj. djela Luke, Antuna i Marine Sorkočević te Jelene Pucić Sorkočević. Valja posebno istaknuti da osam pretklasičnih simfonija Luke Sorkočevića s početka druge polovice 18. stoljeća pripadaju amblematičnim artefaktima cjelokupne starije hrvatske glazbene kulture.“ (Stanislav Tuksar, Glazbena baština, u: Milost susreta. Umjetnička baština Franjevačke provincije sv. Jeronima. Katalog izložbe. Str. 308-314.)
