Mala braća – povijesni prikaz
Franjevci su red nazvan po svom osnivaču sv. Franji Asiškom (1181.-1226.). On je želio da se njegovi sljedbenici zovu Manja braća – fratres minores (frati minori, Minderbrueder). U Dubrovniku se s pravom za franjevce uvriježio izraz Mala braća. Uz to je od starine uobičajen naziv po boji redovničkoga odijela – habita «fratri crni» za razliku od «fratara bijelih» – dominikanaca.
Prije nego skrenemo sa Straduna u prvu uličicu nalijevo, recimo, nekoliko podataka o nastanku samostana Male braće.
Ovo je drugi samostan franjevaca. Prvi je bi na mjestu zvanom Jamine, otprilike gdje je danas hotel «Imperijal». Taj samostan je nosio naziv Sv. Tome. O njegovu osnutku nemamo točnoga datuma. Ipak, jedna ostavština samostanu iz 1234. daje za pravo poznatom povjesničaru Dominiku Mandiću da je samostan sv. Tome osnovan 1228. Obično se uvriježila 1250. godina kao godina osnutka ali novija istraživanja pomiču to vrijeme dva ili čak tri desetljeća ranije, svakako prije 1230. godine.
Samostan je sv. Tome bio na prikladnom mjestu za poslanje franjevaca. U blizini je bio leprozorij na Dančama, uokolo su bili vinogradi a kroz njih je put (in via) izvan grada. Pravilo je bilo da se gradi samostan «tertio ab urbe lapide – koliko se tri put može kamenom dobaciti». Upravo je to razdaljina od Pila do hotela «Imperijal». Da su franjevci zaista tu boravili, potvrđuje jedna odluka dubrovačke vlade iz 15. stoljeća da se iznajme vinogradi na Pilama koji su u vlasništvu franjevaca.
Samostan sv. Tome nije bio duga vijeka. Početkom 14. stoljeća, točnije 1309. donesena je odluka da se gradi novi veliki samostan unutar sigurnih gradskih zidina. Samostan je bio meta čestih napada razbojnika iz unutrašnjosti te je postojala opasnost da u ratu (belli causa) koji je naslućivan sa srpskim vladarima, samostan postane utočište i tvrđa. Odlukom gradskih vlasti samostan je porušen ali ne i crkva. Svoje dopuštenje dao je ranije papa Bonifacije VIII. (1294.-1303.). Istini za volju, papa Ivan XXII. je 1318. izdao u Avinjonu drugu dozvolu da franjevci mogu na novom mjestu graditi samostan. Ovu odluku možemo gledati kao naknadno prihvaćanje već učinjenoga.
Da je ova godina točna donosimo prikaz fra Gabrijela Feretića (+1881.) koji je na osnovu nama danas nepoznatih vrela donio novu tvrdnju. On taj datum umjesto 1317. stavlja u 1309.godinu
“Po odredbi Senata 22. veljače (1309) naređeno je da se postave prvi temelji za gradnju samostana sv. Franje, i bi sagrađen unutar zidina Grada jer je stara crkva i samostan spomenutih Otaca bio sagrađen izvan Grada posred Pila. Ovaj je srušen do temelja dopuštenjem pape Bonifacija VIII. i njima je dan teren u dužini od 271,5 koraka sve do zidina kod vrata od Pila. Za fratre se pobrinulo i dogovoreno je da im se da 6 tisuća maraka u srebru, što odgovara vrijednosti od 28000 dukata. Tako je crkva sagrađena troškom državne uprave i koštala je 12000 dukata. Pred portalom crkve sačuvana su 4 koraka za put do ulaza i samostan. Crkva je urešena divnim paramentama, oltarima. križevima, kaležima i drugim dragocjenostima. 1313. godine je produljena što se i danas vidi…”
Ovaj izvor baca sasvim novo svjetlo na početak gradnje samostana Male braće na današnjem mjestu. U prilog njegovoj tvrdnji i za razjašnjenje mnogih nedoumica je dokumentima potvrđena narudžba velikih količina kamena oko 1306. Uz to, preko puta je već postojao samostan drugoga franjevačkog reda časnih sestara klarisa još od 1291.godine.
Voditelj cijeloga pothvata bio je fra Danijel. On bi mogao biti i projektant cijeloga samostana, što ne bi čudilo ako se zna da su u to doba franjevci bili značajni graditelji. Dovoljno je spomenuti fra Vita iz Kotora, graditelja brojnih veličanstvenih gradnji kakvi su i Visoki Dečani na Kosovu.
Dvojica klesara, Martin Ungarus i Margarit Radimirov su se 1306. obvezali da će po fra Danijeovim uputama klesati kamen.
Malo kasnije, 1312. Lotar de Cumis se obvezao da će zidati cijelu jednu godinu. K tome valja spomenuti da se prema ugovoru s Matom Kasolčevim 1319. već spominju samostan i crkva. Gradnju tako velikoga kompleksa ne bi bilo moguće izvesti za manje od jedne godine.
Gradnje prve crkve i samostana teku zajedno od 14. stoljeća. Očito je prvi plan crkve izmijenjen te je crkva povećana. Posebno su intenzivni radovi i novčana potpora vjernika oko 1340. Sačuvana su imena nekih majstora: godine 1326. Vlaho Tomadov,. 1340. klesar i zidar Radosta Tuctasancta, a 1342. klesar Boroje, majstor Milun itd. Crkva je dovršena oko 1350. Slijedilo je ukrašavanje oltara slikama i kipovima. Već 1359. se spominje ukrašavanje velikoga oltara. Zlatar Bartolomej iz Venecije je 1388. napravio 26 srebrenih figura za veliki oltar. Slijedili su radovi i narudžbe domaćih slikara: Matka Junčića, Lovre Dobričevića, Nikole Božidarevića. S vremenom su dobavljene i slike Tizana, Urbinata i Caravaggia. Braća Petrović 1498. grade portal s Gospom Žalosnom (Pietà) i svecima: sv. Ivanom i sv. Jeronimom.
Pilastri su dijelili crkvu na dva dijela, kako proizlazi iz nekih dokumenata i novootkrivenih crteža u istočnom krilu. U veljači 2004. oni su otkriveni prigodom obnove. Ova crkva je stradala u potresu 1667. Slijedila je obnova u obliku kakvog danas poznajemo.
Usporedo je s crkvom građen klaustar, sakristija. kapitularna dvorana i ostali prizemni dijelovi samostana. Posebnu važnost zauzima klaustar kao osovina organizacije i povezivanja cijeloga samostanskog zdanja. Oko njega su raspoređeni svi elementi samostana. Stoga su nekako završeni u isto vrijeme, dakle polovicom 14. stoljeća.
Samostan je Male braće građen za 30 redovnika. Kasnije su dogradnje povećale njegov kapacitet za potrebe samostanskog učilišta. Tako veliki broj redovnika je nazočan jer je samostan bio i središte provincije, učilište i bolnica za braću. Tu su bili još i franjevci koji su za samostan obavljali potrebne poslove te franjevci za rad u ljekarni, suknari, voštarni, knjižnici i drugdje.
Kasnije je u 16. stoljeću dograđen još jedan dio s malim klaustrom, koji je nepristupačan javnosti. Oko njega je bila bolnica, voštarna i drugi prostori. Za knjižnicu je početkom 17. stoljeća sagrađen cijeli kat zapadnoga krila, gdje se i danas nalazi. Koncem 19. stoljeća podignut je cijeli kat na sjevernom krilu za potrebe škole. U vrtu je sagrađena posebna zgrada za pravljenje svijeća.
To je uglavnom kompleks samostana kakvog poznjemo sa slika.
Prema dokumentima je sadašnji samostan drugo, a prema tradiciji treće prebivalište franjevaca u Dubrovniku. Tradicija kaže da je prvotno mjesto boravka Male braće bilo ono u kojem je odsjeo sam Utemeljitelj Reda za svog boravka u Dubrovniku: u kolibi u stranjcu – između crkvice sv. Margarite, kod današnje Isusovačke crkve i sv. Stjepana. Po tradiciji bi to bio prvi privremeni smještaj fratara u Dubrovniku do izgradnje samostana sv. Tome na Pilama – iako se ne zna sa sigurnošću godina njihova dolaska. Prvi pisani spomen franjevačke prisutnosti u Dubrovniku s naznačenim imenima je iz 1235. g. Samostan na Pilama (utemeljen prema D. Mandiću 1228. g. blizu današnjeg hotela “Imperijal”) nije bio duga vijeka. Za kneza Pavla Morozina Republika ga je dala srušiti 1317. g. kako ga u ratu sa srpskim kraljem Urošem II. Milutinom (1317.-1318.) njegovi vojnici ne bi koristili za eventualne opsade.
Od početka je samostan Male braće sjedište filozofskog i teološkog studija. U njemu su od pamtivijeka lektori poučavali redovnike. Od 1462. g. postoji službeni teološko-filozofski studij. Gimnazija s pravom javnosti zatvorena je u listopadu 1944., a studij teologije prestao s radom je 1972.godine.
Od lipnja 1484. g. u Maloj je braći sjedište provincijala opservantske Provincije sv. Frana u Dubrovniku, koja je postojala do 1899. kada je – zbog malog broja braće – ujedinjena sa zadarskom Provincijom sv. Jeronima.
Najteži je udarac samostanu zadala “Velika trešnja” na Veliku srijedu 6. travnja 1667. u 14 sati koja dijeli dubrovačku povijest na dva dijela. Samostan je jedno od rijetkih zdanja koja su odoljela potresu, ali je stradao nakon potresa kada je požar iz susjednih kuća zahvatio crkvu i jedno samostansko krilo. Tada su nestale vrijedne slike koje su se nalazile u crkvi (Tiziano, Urbinati, Caravaggio); izgorio je i 21 oltar u crkvi. Požar se iz crkve proširio na samostansko krilo u kojem se nalazila knjižnica s arhivom: sve je nestalo u plamenu i dimu.
Crkva, obnovljena nakon potresa i požara, ne izgleda kao prvotna. Romaničke prozore zamijenili su barokni. Zvoniku je gornji dio srušen, a u obnovi je njegov piramidalni završetak zamijenjen kupolom.
Dana 27. V. 1806. Dubrovnik pada pod francusku okupaciju. Veći dio samostana i crkvu zauzela je vojska. Crkva (koja je nekoliko dana služila kao konjušnica) vraćena je redovnicima, a vojska je (francuska pa austrijska) ostala u samostanu do 1. V. 1825. g. i znatno ga oštetila. Austrija se obvezala platiti za odštetu 3 225, a platila je svega 1. 800 forinti. U obnovi su popločani crkva i klaustar (ranije su tu bile nadgrobne ploče).
U noći 17. IX. 1913. u požaru je stradalo zapadno krilo gornjeg dijela samostana i bolnica. Za obnovu se odbor uglednih građana obratio za pomoć pučanstvu: veliki odaziv u obnovi bio je izraz ljubavi naroda prema Maloj braći.
Između dva svjetska rata samostan je glavna odgojna ustanova u Dubrovniku. Tu su brojni Dubrovčani odgajani u vjeri i domoljublju. Kulturni, pastoralni i propovjednički rad, kao i karitativno djelovanje, bili su, po nekima, glavni razlozi zbog kojih je i samostan Male braće bio na udaru u vrijeme uspostave jugokomunističke vlasti u Gradu. Tri su člana samostana ubijena bez suđenja: fra Toma Tomašić i fra Marijan Blažić na Daksi 25. listopada 1944. te fra Gerard Barbir na groblju Boninovo 29. listopada 1944.
Sužavanjem i zabranom nekih djelatnosti franjevaca nakon Drugog svjetskog rata, smanjuje se i broj redovnika u samostanu. Više se ističe spomenička važnost samostana, a razvojem turizma sve je veća njegova uloga u predstavljanju naše kulturne baštine, pa je 1955. otvorena muzejska zbirka. Kroz cijelo vrijeme svoje povijesti franjevci su se brinuli i za bolesne. Tako su, po tradiciji, kapelani dubrovačke bolnice od osnutka do danas.
Najteže dane svoje povijesti samostan je doživio 1991./92. kada su agresivni Miloševićevi sljedbenici iz Srbije i Crne Gore opsjedali Dubrovnik punih 8 mjeseci. Samostan je naviše stradao 6. 12. 1991. na dan Sv. Nikole kada je pogođen velikim brojem projektila. U svibnju i lipnju 1992. samostan je gađan u osam navrata teškim artiljerijskim oružjem. Štete su neprocjenjive i već više od 10 godina traje obnova.
Unatoč svemu i tada je samostan ispisao nove uzvišene stranice svog služenja ljudima. Najprije je dijelio vodu i hranu. Tu je bila smještena i ambulanta. Dugo vremena u njemu je radio Međunarodni Crveni križ iz Ženeve a bezbrojni potrebni primili su duhovnu i materijalnu pomoć.
